Život je trnovit put, na koji se veoma često sapletemo… Svaki pad boli, nakon njega teško je ustati i poći dalje, teško je zaboraviti ranu koju nam je on zadao. Rana je poput sjećanja, teško ju je zacijeliti, a sjećanje je teško izbrisati, svako bolno sjećanje ponovo otvara staru ranu. Ljudi su bahati, sebični, misle da je sreća ako su samo oni srećni. Ne, to nije sreća, nije sreća graditi svoju sreću, od koje drugi imaju bolne posljedice. Sreća je biti srećan jer znaš da si nekog usrećio i zadovoljio svojom srećom. Istinski biti srećan, znači radovati se sreći i uspjehu onih koji nas okružuju, podijeliti sa njima našu pozitivnu energiju i usrećiti ih onako kako bismo i mi sami željeli biti usrećeni. Ne smijemo gledati sebično na svijet i činiti samo ono od čega ćemo mi imati koristi i čime ćemo mi biti zadovoljni, bez obzira na druge, bez obzira da li će neki naš postupak prekriti nekoga valovima tuge, zadati rane na srcu i uništiti najljepše snove. Mnogi kažu da život čine sitnice, ali sitnice mogu i strušiti najljepši dio života. Nekada samo jedna sitnica, samo jedna jedina riječ, jedna nemarnost, može nanijeti nepodnošljiv bol…
Bol koji nas preokupira, poput jake munje napada naša srca i ostavlja rane koje je teško izliječiti. Neke rane nikada ne mogu zacijeliti, možda nam se nekada učini da je rana izliječena, jer je privremeno prestala da krvari, ali ubrzo naiđe blag povjetarac koji nas podsjeti na tragove davne munje i rana ponovo počne krvariti. Tada rana ponovo tišti srce i ono osjeća bol koja ga potiskuje. Život nam zadaje udarce, od nekih se veoma teško oporavljamo, jer nam zadaju bolne rane od kojih ostaju duboko urezani ožiljci. Bol je poput vjetra, nekada se poveća, a nekada i ublaži. Nekada osjećamo da nam je srce poput velikog razorenog brda, koje su razorili bahati ljutski postupci i njihove uvredljive riječi. Ali Allah je za svaku bolest dao lijek…